top of page
  • Writer's pictureTatjana Smiljanić

WE NEED TO TALK ABOUT KEVIN - TEŠKO JE BORITI SE ZA DETE, A JOŠ TEŽE PROTIV DETETA




Eva Khatchadourian je već sa prvim plačem njenog tek rođenog sina počela da veruje da su se njeni najveći strahovi, koji su je mučili u trudnoći - obistinili. Bila je opsednuta scenama iz filmova 'Rosemary's baby' i 'Alien', iz neobjašnjivog razloga. Kako smo se sve više upoznavali sa njenim detetom, postalo je više nego očigledno, da je, u tom osetljivom periodu trudnoće, nesvesno gajila sumnju u to da iz nje može izaći nešto dobro.

Kevin je od rođenja počeo da iritira svoju majku. Neprestano je plakao, ma šta Eva radila da ga umiri. Frustracija potpomognuta nesanicama i iscrpljenošću, sve više je narušavala njenu privrženost detetu.





Proporcionalno tom potiskivanju besa, i sve snažnijem osećanju nemoći i uprkos ravnodušnom mirenju sa tim da je uradila sve što je mogla, te pustila stvari da se odvijaju tako da ona neće više ni pokušati da utiče na njih, rastao je i osećaj krivice koji je sa godinama sve više dobijao na težini.

Scena u kojoj Eva odlazi sa detetom koje se zacenjuje od vrištanja i plača, na gradilište sa kog dopire ekstremna buka bušilica za beton, da bi ugušila jezivi zvuk nekontrolisanog plača koji ne može više da podnese, najtužnija je slika bespomoćnog roditelja, roditelja koji se, obeznanjen od umora, gubi u buci, zajedno sa voljenim smotuljkom u rukama.








A kad je pomislila da će svemu tome doći kraj, stvari su počele da dobijaju oblik onih horor filmova, sa početka teksta. Njen sin je uspeo, već tokom prvih godina života, da od njihovog odnosa napravi pravo bojno polje. Na sve načine, unesrećivao je majku koja je činila sve, ne bi li ga pripitomila, dala mu ljubav koju je osećala, a koja se se sve više povlačila pred strahom što je, ispočetka stidljivo, dopirao do njenog pomućenog razuma. Neprestana konfrotacija sa detetom, koje je bilo apsolutno ravnodušno na sve majčine signale da joj je potreban, da ga voli, da želi da ga usreći, od kuće je napravila hladno, neprijatno mesto. Bez podrške dečakovog oca koji nije verovao u Evina upozorenja da se sa Kevinom nešto ozbiljno događa, ona je prepuštena sama sebi.


Posmatra sina i njegove reakcije na razne podražaje iz okoline i počinje da razvija odbojnost prema njemu, i to takvu da ne može da je sakrije pred njim. Upada u krug neprestanog samooptuživanja da je ona u nečemu pogrešila i osećanja krivice što nije dobra majka. Ipak, koliko god želeli da vidimo Evu kao požrtvovanu, velikodušnu majku, shvatamo, kroz njene flešbekove u kojima je vidimo kao avanturistu, kao nekoga ko ne voli obaveze i red, ko voli svoju slobodu i uživa u njoj, da je seme onoga što je ona nazivala čistim zlom posejano sasvim slučajno.


Neplanirana trudnoća i problematično rano detinjstvo dečaka koji joj je oduzimao san i snagu, polako su pokrenule točak događaja, krećući se ka ambisu iz kog nije bilo izbavljenja. Kevin je počeo da pokazuje prve znake sociopatije veoma rano. I dok su druga deca do druge godine života uveliko savladala odlazak u toalet, Kevin je nosio pelene do šeste godine života. Nezainteresovan za bilo kakav napredak u socijalnim veštinama, nije se trudio ni da govori. Sitne nepodopštine kojima je izluđivao majku, sve više su poprimale ozbiljan ton i Eva je postajala sve napetija u njegovom prisustvu. Da li je Kevin osećao njeno potiskivanje besa i odbojnost koju nije mogla da prizna samoj sebi, i koja je bila u povoju, nedefinisana i neizreciva, pa joj je prkosio, terajući je do krajnjih granica izdržljivosti - to smo mogli samo nagađati. Situiran život, odlične predispozicije da bude uspešno dete, Kevinu nisu značile ništa.





On je neprestano bio ljut, razdražljiv, nisu ga zanimala druga deca, a mlađu sestru je doživljavao kao jedno od onih nemoćnih bića koja je mučio, te ju je povredio i unakazio. Okrutnost na koju je Eva navikla i sve više ostajala hladna na nju, prelila se i na druge sfere porodičnog života. Kevin nije umeo da sakrije svoje ponašanje. Činilo se da i ne želi. Nije osećao kajanje, sažaljenje, a jedino čemu je posvetio pažnju i na šta se fokusirao bio je luk sa strelama koje mu je poklonio otac.



Kevin je postao nestrpljivi sociopata koji je želeo samo da drugima nanosi psihički i fizički bol. Eva se plašila njegove hladnoće i koliko god pokušavala da mu pruži ruku, da ga privuče k sebi, ma koliko tražila pomoć u borbi za njegovo mentalno ozdravljenje, više nije bilo načina da svog sina učini boljim čovekom. Onog trena kada je Kevin odlučio da pokaže svoju mržnju prema svemu što ga je okruživalo i kazni svoju majku večnom patnjom, napravio je krvavi pir, prvo u kući, gde je ubio sestru i oca, a zatim i u školi, kada je ubio profesore i školske drugove. Za Evu je taj čin otvorio novo poglavlje života.


Ako smo se ponadali da će sve posla toga biti bolje u njenom odnosu sa sinom, da će ih ta stravična tragedija okrenuti jedno drugom, u traženju uzroka ovog sloma porodice, sloma inače najčvršće veze 'majka-dete', to se nije dogodilo. Iako Eva uporno odlazi sinu u posete, onako prezrena i odbačena od zajednice koja je veliki deo krivice zbog Kevinovog čina svalila na nju, ne uspeva da se poveže sa onim koga je rodila i čiji će se život nastaviti i okončati u surovom okruženju zatvora za odrasle. Jedini trenutak kad ona pomišlja da Kevin napokon pokazuje žaljenje, traži njenu podršku i ljubav, zapravo je samo strah od mesta na koje odlazi.



Kao i svaki sociopata, on brine za vlastito dobro, za svoju ugodnost i bezbednost. Zadovoljan je što mu majka prolazi kroz najgore situacije zbog njega, što je pljuju, šamaraju, što se izolovala daleko od prijatelja i poznanika, daleko od svih koji znaju da je njegova mama.




Koliko naša osećanja u trudnoći utiču na naše dete? Današnja saznanja o prenatalnom roditeljstvu jasno nam daju na znanje da je najvažnija veza između majke i deteta ono što će odrediti kako ćemo se ponašati u detinjstvu, u mladosti, na poslu, sa partnerom. Ta povezanost određuje kakav će biti skelet našeg bića. Eva je jednom izjavila da joj se Kevinov um ne sviđa, da je plaši. Opisala ga je kao neprijateljsku zemlju:

'Ulazak u njegov um je kao istraživanje Severne Koreje: jezivo, opasno, a nevolje vas čekaju iza svakog ugla!'

Da li joj je promakao onaj trenutak kada je Kevin shvatio da ga, kad jednom pređe granicu - ništa više neće zaustaviti? Da li je trebalo da reaguje ranije na njegovu očiglednu emotivnu zakržljalost? Da li je morala da ga odvede u neku instituciju, da potraži snažniju intervenciju protiv njegovih agresivnih ispada nakon što je sestra izgubila oko zbog njega? Da li je ona kriva za sve? Kako? Nije da nije pokušala sve da mu se približi i da ga voli?



Da li je Kevin rođen kao sociopata ili je postao sociopata - to ne možemo znati sa apsolutnom sigurnošću. I ma koliko mislili da nema ništa prirodnije od ljubavi majke prema detetu i obrnuto, mnogobrojni primeri oko nas dokaz su da nije uvek tako. I ne mora da bude nekih velikih, dramatičnih uzroka takvoj anomaliji - često loš odnos bude neobjašnjiv i čini se kao da niko ne zna kada je počelo urušavanje te svete veze. Neprestano nailazimo na primere koji su završili kao užasni naslovi u crnoj hronici. Porodično nasilje i nasilje koje se prelilo na najbližu okolinu, sve češće je predmet proučavanja psihologa i sociologa. Kevinov primer mogli smo da vidimo u nekima od najstrašnijih, krvavih napada u američkim školama, kada je uzrok mentalnog kraha počinioca tražen u njegovoj porodici, ali i u banalnim stvarima poput muzike koju je slušao ili knjige koju je čitao.

I uvek ostaje to pitanje - šta je koren takvog nasilja? Da li je to psihopatologija ili čisto zlo? Odgovore nećemo naći u filmu, ali film može da nam pokaže kako je teško boriti se za dete, a još teže protiv deteta.


Tatjana Smiljanić



7 views0 comments
bottom of page