top of page
  • Writer's pictureTatjana Smiljanić

20.000 DAYS ON EARTH - TAKO JE NICK GOVORIO O SEBI III


Dnevnici o vremenu...To su svakodnevni opisi vremenskih prilika. Zato što sam Australac koji živi u Engleskoj. Sve me više uznemiravalo to ogavno vreme koje vlada u Engleskoj. To je bio, valjda, moj način da preuzmem kontrolu nad time, ili da to okrenem u svoju korist. Zato sam odlučio pisati o tome. Zanimljivije je pisati o lošem vremenu, nego o lepom, pa sam bio sretan kad bih se probudio na hladan, vetrovit dan. No, pisanje bi prelazilo i u druge teme. U to vreme Susie je bila u visokoj trudnoći, noseći blizance. Tako da se tu puno pojavljuje i ona. Ja sam na nekom nivou veoma praktična osoba. U delovanju. No, imam i drugu, vrlo praznovernu stranu pa naginjem tome da vidim značenje u nečemu, pogotovo ako običan dan, kao što je ovaj, upadne u mlin moje mašte. A to se ovde dogodilo s vremenom, ono je postalo ne stvarno, već izmišljeno jer pišem o njemu. Vreme postaje laž. Pa tako i moj svakodnevni život postaje laž. Jer postaje vežbanje mašte. Na nekom nivou sam bio u strahu zbog dolaska blizanaca. Mislim da sam bi nasmrt preplašen. Kada su se deca rodila, napravio sam kratku pauzu u pisanju vremenskih izveštaja. Zadnja rečenica je bila: Nebo na mom prozoru otišlo je u pravu plavu.



Nebo nad Brightonom je kakvo nigde drugde nisam video. Živim uz more i kad gledam kroz prozore, čini mi se kao da sam i sam deo tog vremena. Katkad je nebo tako plavo i tako je blještav njegov odraz u moru, da ne možeš ni gledati u njega. A ima i dana kad se golemi olujni oblaci kolutaju preko okeana i čini ti se da si usred te oluje. Najviše se bojim prirode. Sad kad je za osvetu poslala svoje vremenske nepogode, svi ćemo dobiti svoje. Uskoro će vreme krenuti divljati. Neverovatno, ali što više pišem o vremenu, to se ono pogoršava i sve zanimljivije postaje. I sve se više usklađuje s pričom koju sam mu zadao. Znate, mogu kontrolisati vreme svojim raspoloženjima. Samo što ne mogu kontrolisati svoja raspoloženja.






Napisao sam pesmu Where The Wild Roses Grow i hteo sam da je ona peva. Razmišljali smo kako doći do Kylie. Njen ju je menadžment jako čuvao. I čuvali su njen imidž. No, zabavljala se s Michaelom Hutchenceom. Uspeli smo dobiti Michaela. Kad smo ga nazvali, ona je sedela do njega. Rekli smo mu da pita Kylie da li bi otpevala pesmu koju imamo za nju. Na kraju smo dospeli u Top Of The Pops. Sve te dogodovštine s Kylie žive i dalje u nekom čudnom mehuriću, u kojem je život, u tom kratkom razdoblju, bio drukčiji, jer smo odjednom upali u tu čudnu situaciju da imamo hit-ploču. No, ljudi bi kupili album, poslušali ga i shvatili da je to zadnji put da imaju posla s Nickom Caveom & The Bad Seeds. No, u tom trenutku, meni je to bilo posebno razdoblje.




Nerado koristim reč muza, zato što se čini da je muza nešto eterično i neobično. To nije za mene. Pesme su u velikoj meri o ljudima. Ako se te osobe pojave u pesmama, ako, recimo, pevam pesmu Deanna, te tri minute ili koliko već, posvećene su sećanju na tu osobu. Nije da me zanima šta je sad sa tom osobom, no intenzivno me zanima sećanje na tu osobu. Mitologizirano, doterano sećanje na tu osobu. Recimo, na slici vidimo Susie, koja ima tako prirodan odnos sa kamerom, kako može biti tako izrazito nesklona slikanju. utisak pojačava crna kosa koja joj uokviruje belo lice. Zbog toga je fotografija zanimljiva.


Prvi put sam video Susie u Londonu u Victoria & Albert Museumu. Kad je ušetala unutra, sve moje opsesije svih dotadašnjih godina: slike filmskih zvezda, J. Agutter u reci, Anita Ekberg u fontani, Ali MacGraw u crnim helankama, slike s TV-a kad sam bio dečak, Barbara Eden i Elizabeth Montgomery i Abigail, Miss sveta, Marilyn Monroe, Jennifer Jones, Bo Derek, policajka Angie Dickinson, Maria Falconetti i Suzi Quatro, ruske balerine i gimnastičarke, Wonder Woman i Barbarella i supermodeli i gole cure iz novina, sve beskrajne, nemoguće fantazije, mlade cure na bazenu u Wangaratti na vrućem betonu, Courbetovo Poreklo sveta, Batailleova posuda mleka, prsten u nosu Jean Simmons. Sve ono što sam čuo, video, pročitao. Oglasi i tv reklame, džambo plakati i modni dodaci i zečica meseca. Carolyn Jones kako umire Elvisu na rukama, Jackie O. u crnini, Zvončica zarobljena u fioci i svi nepresušni erotski materijali u tom su se času ujedinili u jedinstvenoj golemoj eksploziji. Potpuno me obuzela. I to je bilo to.



Katkad mi se čini da su duhovi prošlosti tu i da se gomilaju, boreći se za prostor i priznanje. Da više ne podnose što su uskladišteni u mraku. Tamo su već predugo. Ljuti su, skupljaju snagu i zahtevaju pažnju. Probijaju se u budućnost i tamo će me čekati. Jesam li ih se dovoljno sećao?

Jesam li ih dovoljno slavio? Jesam li preduzeo sve da ostanu u životu?

Mislim da nisam tip koji može dopreti do svih u publici, kao što je to mogao Michael Hutchence. Na tome mu zavidim. Ja sam više za prve redove. Mislim da nisam takav izvođač koji može dopreti do svih. Ja to doživljavam kao psihodramu koja se događa između pojedinih ljudi iz prvih redova, a postaje veoma važna u prenošenju priče iz pesama. Dobijem golemu količinu energije ako odaberem pojedince i plašim ih. To je neki spojstrahopoštovanja i užasa koje možeš dobiti od jedne osobe ili manje grupice ljudi, a daje ti golemu količinu energije koja ti omogućava da se transformišeš.

Pesma je herojska jer pesma prkosi smrti. Pesma je besmrtna i hrabro se suočava sa našim izumiranjem. Pesma se pojavljuje iz sveta duhova s istinskom porukom. Jednog ću vam dana reći kako da ubijete zmaja.

Svi su naši dani odbrojani. Ne možemo sebi priuštiti besposlicu. Ostvariti lošu ideju, bolje je nego da uopšte ne pokušate. Zato što vam vrednost ideje postane očita tek kad je ostvarite. Katkad ta ideja može biti najsitnija sitnica na svetu. Sitniplamičak oko kojeg se zgrbiš da bi ga zaštitio rukom i moliš se da se ne ugasi u oluji koja uokolo besni. Zadržiš li taj plamičak, oko njega mogu nastati velike stvari, goleme i moćne, sposobne da promene svet. Sve te stvari

podupiru najsitnije ideje. I na kraju, ne zanima me ono što potpuno razumem. Reči koje sam tokom godina pisao samo su vanjski sjaj. Istine leže ispod površine reči. Istine koje izrone bez upozorenja, poput grbe morskog čudovišta, a potom nestanu. Koncerti i pesme za mene su način da čudovište izmamim na površinu, da stvorim prostor u kojem taj stvor može obelodaniti ono što je stvarno i što nam je poznato. Taj blistavi prostor gde se ukrštaju stvarnost i mašta, tamo postoje sve ljubavi, sve suze i sva veselja. Ovo je to mesto. Tu živimo.




Tatjana Smiljanić, 17. 10.2019.




42 views0 comments
bottom of page